Tuesday, January 16, 2007

Plakati i smejati

Od kada sam ostvarila svoju karijeru, odnosno hijerarhijski napredovala za dve stepenice jer u tom momentu nije bilo prikladnijeg živog kad(ave)ra u firmi, mnogo vremena provodim na sastancima.
Moje unapređenje nije stvarno, stvarno - ono postoji samo u tom veštačkom mehuru dela jedne zgrade i samim tim se može smatrati našom kolektivnom zombijskom uobraziljom.
Al, sa tim nestvarnim unapređenjem su došli kontakti sa realnošću i sedenje na dve radne stolice.
Na jednoj stolici sastančim i telefoniram. Ubeđujem i pregovaram. Diplomatiravam.
Na drugoj pokušavam da pišem.
Mali problem je što se sve dešava u istovremenom realnom vremenu.

I onda dospemo u sledeće situacije, nas dve.

1. U poslednjih nekoliko dana, nekoliko kolega mi je poklanjalo čokoladice i čokoladne bananice, jer izgledam ko da sam u žalosti. Kafe sam prestala da plaćam, dovoljno je samo da se pojavim na šanku. Siroče sa dubl espresom bez mleka.

2. Na pušenju, dalje od neželjenih očiju, skoro zaplakah. To je onaj osećaj kada vam se grlo stegne, i krenete da cijučete malo višim glasom, a donji deo vidnog polja vam zamagli tečnost, koja ne postane suza, jer je obrišete balavom maramicom, pred koleginicom koja gubi fokus. I u vašim očima, a i potrese se, sirota, jer vas nikad nije videla da gubite kul. Bar ne u toj cmizdravoj varijanti. Gromovi da, kiša ne.

A da sam 'tela plakati oko nečega bitnog - nisam. Čisti posao. A ja neverujem ljudima koji plaču na i oko posla. To mi je bezveze. Posao je za sve, sem za plakati. I nikad nisam plakala. Till now. Dobro, nisam ni sada plakala, al kontam da je to ko brana. Ako je malo zacurkala, to je znak da postoji stvarna opasnost od totalnog raspuknuća.

(počela sam da plačem na TV program - 3D modelovane bebe pingvine, prave pande, sve male živuljke i dobre tetke pred penzijom koje plaču u kujni nakon što je Jamie Oliver skuvao ukusan a nadasve hranjiv ručak školskoj deci. Al to krijem.)

Potreslo me moje poluplakanje. Pa sam sedela na jednoj od stolica i buljila u monitor. Onda sam skontala da možda nemam izbora (trenutno), al da imam jaja. Velika jebena jaja. Veća od mozga. Moj nedostatak planiranja/glupost/hrabrost me je i dovela u mnoge veoma interesantne situacije iz kojih sam, na svu sreću, izašla nesilovana, neubijena, nepojedena i relativno čitavog, na brzinu pokrpljenog srca.

Mi improvizujemo. Onda, lepo, odeš kod više instance i proćaskaš ono što te tera da plačeš i dobiješ hinjenu dobrohotnost i čvrsta obećanja koja bi trebalo da spreče plačenje u budućnosti. I posle se dovoljno dobro osećaš da istrpiš jednosatni kolektivni sastanak koji počinje POSLE radnog vremena. Glavni gazda pravi one man show pred 200 prisutnih ("Ovo će da postane tradicija!") u maloj prostoriji. Bez vazduha.
("Vidite da smo svi stali!")

I za kraj.

"Kolko vas ima da ste manje od dve godine u firmi?" - pita Harizmatika.

Dižem ruku ko poslušni pačić, ko da me Branko Kockica pita dal imam pitanje. Sem moje, diglo se 80% ruku. Nadam se da niko nije varao, pa digao dve...

"Au! Pa mi nismo stigli da se upoznamo! Sutra, u 5, na istom ovom mestu, sastanak! Svi koji ste u firmi manje od dve godine!"

Crap.

6 comments:

etotako said...

Ja plakala. Više puta. Cmizdrila. Dovlačili kafe. Alkohola. Nisu govorili reči utehe, jer na njih tad ne regujem. Bile su to fine koleze. Ono, ćuti, puti je da rida, ako je ko šta priupita, počeće da psuje!!! Pa me zato valjda nisu polivali saosećajnim frazama. I fala im.
Sad mislim, par puta tu bilo nako mnogo lične frustracije, a manje posla, ali ko te pita, kad pukneš na "štampi". Gleda te onaj majstor za nožem, i seče, klima glavom u stranu i viče utešno cccccc

Anonymous said...

živa, bre. al sastanak u pet mi je nadrealan događaj. ja bi mislila da se tip zajebava.

organizam said...

Ja nikad ne plakala. I mislila. Lik je gazda plavih ociju.

Emanuelle said...

Ja plakala, takođe. Tešili me. Mada sam posle malo i psovala, kad sam shvatila kolika sam guska što sam plakala.
A jel'da je Džejmi lepo skuvao za školsku decu? :))) Jbt, nisam mogla da verujem da klinac od 8 godina u sred Engleske nije nikad jeo salatu, ali zato voli ćureće loknice....

organizam said...

Emanuelle, oprastam ti za plakanje na poslu, meni ona kuvarica bila strava. I drama. Ocel jesti, necel jesti. A deca gladna. :) a salad, hm. I ja sam morala da saznam za vinegret dresing da bi zelena salata bila imalo interesantna. U dvajspetoj.

organizam said...

Btw, otkazo je sastanak mejlom.