Tuesday, April 03, 2007

Ho'work!

Ima ta jedna firma u koju ja već duže vremena pokušavam da se uhlebim. Počelo je pre godinu dana, vrlo korektan početak to beše. Ja poslala CeVe i friški Portfolio, oni nazvali i poslali zadatak. (kao, uobičajena praksa, mejliraju ti word u kojem ti je objašnjen klijent/proizvod, i traže ti da napišeš/opišeš kampanju, slogan, medije..., da bi videli da li ti to možeš/znaš i kako razmišljaš).
Nedelju dana kasnije, cica me zove i potresena mi govori da je 'drugi kandidat bio za nijansu bolji'.

Ža dlaku, šinko!

Ja to prihvatim sportski, pogotovo što sam tek počela da radim na novom poslu. Ali vrag mi ne da mira. Pošaljem ja još par puta Portolijo i neka propratna pisamca, otprilike svaki put kad su imali i neimali objavljene konkurse. Ne zovu, ni zadatak ne šalju. Prolaze dani, nedelje, meseci, ja i dalje nemirna. Odlučim da im šaljem vesele mejlove, pa kad vide kako sam uporna ('šinko, šamo uporno! Kapitalci še ne love šami od šebe!' rekla jedna teta iz posla), shvatiće da sam sirovi dijamant koji samo njihova mašinerija može da izbrusi...
Pošaljem jedan uporan i lep mejl. Mamac.

Ništa, nada, zip!

Kada je prošlo još nekoliko meseci i kada sam potpuno zaboravila koliko sam želela da me zovu, e, onda su me nazvali. Ko kec na jedanaest. Nebesa su se nasmešila.
Bila na prijatnom sastanku, malo se iznenadila kad su izvadili otprintan word, i rekli da moram da radim zadatak. I da imam tri dana. I da mora da bude na engleskom i u powerpointu. Ali ja sam the One!
Naredna tri dana su bila ko priprema za kopitajtersku Olimpijadu. Na poslu pišem, trčim kući, klikeri rade, ideje pljušte. Pišem, proveravam, konsultujem se, učim. Prevodim. Onda je išlo estetsko jebavanje sa powerpointom, užasnulo me što sam na to potrošila više vremena nego na samo pisanje (a pisanje bi trebala da bude poenta, valjda).

Ja sam Verdana Deset!

Još više me užasnulo kada sam shvatila da je prezentacija prevelika za slanje mejlom. Poslednjih par svesnih sati te finalne-dedlajn-večeri sam eksperimentisala u photoshopu.
Smanji sliku, izbaci sliku, pomeri sliku. Gotovo. Šaljem!
Fju. Laknulo. Stigla sam. Nije loše. Mislim, nije najbolje što mogu, ali je simpatično i ima smisla. Nisam dugo čekala na odgovor.
Sledeće veče me je nazvao neki prethodno neupoznati čovek...

Moj mali zeka-đoka!

...i rekao mi... 'da im se jako svidela moja prezentacija i da sam ušla u najuži krug od dva... da su nijanse odlučivale... i da su izabrali drugog'.

Gulp.

...i još je rekao 'da je bila teška odluka, da sam napravila dobru prezentaciju, da oni vide da sam talentovana... i da će me preporučiti za prvi sledeći posao u narednih nekoliko meseci'.

Super.

'Ne govori on to samo tako - on to stvarno misli!', ne da se omesti taj neki bestelesni potencijalni kolega.
Malo šmrcam posle razgovora, razneveselim neke drage ljude, al uspem da saniram izgubljene elektolite toplom kupkom i šarenim koktelima. Ža dlaku, šinko, ponovo. Al ovaj put je bilo dobro, a sledeći put je done deal.

Fiju-fiju-fiju-fić! U lov sad idemo mi!

Deset dana kasnije, kada sam potpuno zaboravila kako sam žarko želela da dobijem taj posao tamo, brišem sve čime se opsednem u kratkom roku, uspešno* hik! zvoni mi telefon. Zove me jedan od upoznatih u TOJ firmi na onom prijatnom sastanku. 'Alo, hihihi, kako si ti? Zovem da ti kažem da ima mesto! I mi smo tebe preporučili. Aha, tebe i još tri kandidata!'

Scratch. Igla preko ploče. Nokti preko table.

'I sad će neko da te zove! I poslaće ti zadatak!'

Ček, ček... mislila sam da smo prošli zavođenje. Sad intimno popričamo kod tebe/vas, jedna stvar vodi drugoj...

'Znam da ti se ne radi zadatak ponovo, ali eto trt-mrt... tvoj zadatak je bio second-best, mislim ne, ne drugi, nego su nijanse odlučivale, eto. Primili smo jednu devojku i sad se ispostavilo da je ona pravi izbor! Ona je tako...'

Vadi bre to iz gaća!!!

'...GLADNA!'. A iskustvo? Nema nikakvo prethodno iskustvo...

Drvlje, kamenje, munje, gromovi, zemljootvorise.

'aha, razumem. Dobro, dobro, to je tvoj stav. Ćao.'

Tresem se. Tresem. Da bih prestala, okrećem se onome što me smiruje. Pisanje! Pada ljubazan mejl, u kom elanboriram razloge svog nepristajanje na još jedan zadatak. Reko, ja radim ovaj posao. Za pare. Dobro. Lepo. Pametno. Ja sam pro. Daj mi šipku, odigraću. Pokaži krilo iznad kojeg treba da mašem guzicom. Sve mogu i znam da radim, jer to volim da radim i radim svaki dan. A ako vi to do sada niste pali na moje striperski performans i odabir muzike, ja stvarno ne mogu i neću više da se nudim.

Nemam ništa protiv novih ljudi u strukci. I ja sam tako počela, dobar dan, zvekete-zadatak, and the winner is! Ali sam radila i radila i sada sam apgrejdovana u noviji, pametniji, vredniji, brži Organizam. Kako ne vidite da nisu 'nijanse u pitanju?' Ako su vama svi dobri, a prepoznajete samo nijanse, pa vi ne znate razliku između dobrog i lošeg, crnog i belog, gornjeg i donjeg, patke i mace, dana i noći koje provodim tripujući u poslovne svrhe. Eh. No more homework, no more for you.

Reagovanja javnosti

Naravno da nisam dobila odgovor na mejl. Zašto bih? Moj stav niko nije tražio, niti je bitan. Njima. Jedna bezobrazna konfliktna, sto gladnih. Ako gladni pobednik nije dobar, ako su njegove prave nijanse previše neodgovarajuće, uzmeš drugog. Leb bez motike, ihahaj. Pa šta uopšte treba za taj posao - to svako može da radi!

To znam. Upoznala sam mnoge svake koji vredno rade sa interesantnim slovima, žuljajući bulju dvanaest ili dvadeset sati dok savršeno ne izbrišu sve što su napisali, pa ispočetka. I one sa čuvenim glavoboljama od buljenja u monitor, i one sa neposlušnim osnovnim sredstvom za rad, žuljajućim mozgom koji se vrti samo oko jednog problema i nijednog načina prezentovanja njegovog sjajnog rešenja potrošačima/ciljnim fikus grupama. I ispravke, ispravke, prepravke i cinculiranja. I tako danima i vikendima i praznicima. I još hoće još!

Baš nas ima. To je taj rudarski glamur.

Plašila sam se reakcije bliskih. Ali oni su me oduševili. Neka si, ako si! Rezistons, Mudonjice.

Nisam očekivala reakciju jednog kolege koji mi je rekao da je moje mejlanje 'zatvaranje vrata dupetom.'

To znači da oni mogu da me cimaju i da mi pokazuju bulju kad god požele, a ja moram da trpim, jer kroz jedva odškrinuta vrata nazirem mogućnost... vidi, mašu mi, lepo im je!
I samo treba da sačekam da se svemir poređa i da moje nijanse prevagnu, pa kad uđem u tvrđavu Firmu, da odštipam svoje prijemne frustracije po tuđim bezobrazima?

Ža debelu pletenicu sa neverovatnim volumenom i umecima od prave koše, šinko!

7 comments:

Anonymous said...

Bravo O!
Tako se to radi.

I reci tim "o zatvaranju vrata dupetom"...da je bolje i to, nego i dalje otvaranje vrata đonom. Jelte.

A jebanje u dupe se obavlja uglavnom iza zatvorenih, te deviza o tome, pada odma u vodu.

Neka si šinko!!!

organizam said...

:) hvala E! Vec sam zaboravila svoju najnoviju opsesiju. Kostala me malo hard thinkinga, i mislim da sam uradila pravu stvar. Tolki svet, toliko poslova... eeeej!

Anonymous said...

I ja mislim da si uradila pravu stvar. I mene šlepali sotim, de ti lagano, sa svima lepo, nemoj leđa nikom, jelte, čeka te nož i to...ma kaki nož u leđa. To se danas direktiva u srce zabija. Trendy skroz.

Anonymous said...

yo, tako to radi prof!

organizam said...

:) yo kik. Stalno ispadam naivna - "ko stoperka bez prsluceta koja ulazi kod kamiondzije" (balasevic) - al, 'bo ih, ja ne razumem ove marsovce ovde. Jebo kvantitet, ja sam za kvalitet. I sta da ti kazem, ovo je poslovna neposlusnost. Makar i zrtvovala 'karijeru'. Ako je Tvrdjava Firma najbolje sto moze, nemam sta da trazim tu.

Anonymous said...

neka si im rek'o organizme!
ti balanseri sto "cute" i igraju pokvarenu igru su i doveli do jadnog okruzenja. i am proud of you.

Emanuelle said...

ne pučaj dok im ne vidiš beonjače:)))