Saturday, October 20, 2007

Tifus i suši vrebaju iz potaje

Bless me father for I have sinned
It's been 31 yrs from my last confession...
jela sam suši ponovo.
Teško je odupreti se iskušenju
kad si stešnjen između 2 japanska restorana
u komšiluku.
Zašto me toliko privlači ta hrana?
Dekadentno je jednostavna.
Oblici i boje prijaju oku.
Ukus magično osvežava.
Te tajanstvene ribe
iz čudnih mora.
Alge koje savršeno klize.
Proklet da si, marinirani đumbiru,
zbog tebe ne spavam.
Ponekad mislim da su Japanci
morskog porekla.
Ko država sirena
i sirenaca.
Vanzemljaci.
Drugačije ne mogu da ih objasnim.
Juče sam osetila ukus
wasabija na nepcu
bez razloga.
Pojavio se sam od sebe.
I sad tripujem da je ostatak sveta
previše lišen, skoro obogaljen
u svom poimanju lepog
i ukusnog.
Stila i smisla.

Pre toga, leva ruka je htela
da mi otpadne od kubnog centimetra
mrtvih tifusa.
Podsetila me je na smrt i bolest.
Natekla je, bila je veće od desne.
Sledeće jutro je sve nestalo.
Kao rukom odnešeno.
Vreme čuda.

Možda je suši pomogao?

3 comments:

Anonymous said...

Haiku!

Anonymous said...

Da živim između ta dva restorana, ubrzo bih bankrotirala, a nakon nekog vremena zamolila da me prime kao šegrta za budućeg kuvara.
Okej, može i pranje čaša!

organizam said...

Vaistinu. Nisam trendi, jebe mi se za salsu i fensi restorane, al za sushi - ginem!