Sunday, November 16, 2008

Veruj svojim psima. I veruj u sebe.

Naslov je samo delić jednog filma u kojem neki dečak tera neke kere haskije, pa mora da se samomotiviše, jer u haskijebini nema nikog drugog do njegovog polusmrznutog mozga da mu odrzi motivacioni govor...

Baš mi nekako poslužio za post.

Od novosti, ima svašta. Life goes on. Kuća se dekoriše na moje oči, ali mi se ne piše o puževima molerima, ni o umetničkom stolaru i plakaru 'alica u zemlji čuda', ni o ludim prodavcima ikee i šrafljenju iste, ni o novom kompu koji podseća na vojnika iz star warsa, ni o krevetu na kom bi nam branko kockica i neki šeherezader pozavideli...
(krevet je velik i sastoji se od 12 kocki. Modularan, ako ćemo da se frljamo)

...ni o posteljini koju kupiš upakovanu pa ima poderotinu na sredini...
...ni o novom poslu. Sve je nekako dejavu. Bolje dejalis.

Sve novosti su već bajate, pa mi se ne piše o njima, ali i dalje nastavljam da se čudim istim stvarima... kako svakodnevica uspe da te poklopi. Prvo je leto, pa čekaš molere da završe, pa čistiš stan i crkne ti bojler, pa čekaš majstore, pa čekaš stolara, pa čekaš stolara, pa obilaziš mesta za koja nisi znao da postoje i gledaš delove nameštaja za koje i dalje ne znaš kako se koriste, pa po kiši na buvljak da kupiš plastični držač za sapun, pa čekaš stolara za kujnu...

...i dok trepneš, zima je, a ti si zadrigli i dlakavi couch potato, bez coucha.
i bez plakara, i bez kujne. YET. Al bar komp radi :), a ima i novi vajrles, al ga ne vidim, pa ni o tome ne bih pisala.

U želji za nepisanjem je pomogao i novi posao sas novi ciljevi.

End nau for samting komplitli difrnt.

Kao da se sećam da sam imala neki cilj... o, da, pobeći sa starog posla. Dobro, to sam uradila.
Na novom sam primetila neke ok ljude, al džaba.
Isto sranje. Vetar u krilima malih đokica.
Ali biće kraj i tome, a dotle ću da pišem.
Av av!

1 comment:

lenka said...

ja bila odustala od tvog bloga, kad veecc nisam od sebe. pochela da ishchitavam ono sshto sam propustila. shaljem ljubav.