Monday, September 14, 2009

Preko trnja do zvezda

Poštovani posetioci, zaljubljenici plavih visina... hvala vam što ste u ovolikom broju došli na airshow batajnica 2009! Više od 100.000 ulaznica je prodato što airshow batajnica 2009. čini najmasovnijom manifestacijom ove vrste u zemlji!

...ali do tog dela morate da sačekate.

Ponavljanje je majka učenja, practice makes perfect, na greškama se uči - sve ove izreke su dolazile u obzir kada smo se nećkali da li da idemo na aeromiting u bataji. Opekli se već 100 puta na manifestacije koje ukuljučuju veliki broj ljudi na istom mestu u Srbiji, pa onda baba da dinar da uđe u kolo, a dva da izađe... u smislu RHCP-a, Bijelog dugmeta, aeromitinga u Batajnici...

Ali, ne! Mi smo ipak izgleda optimisti! I kad nas prizor omanjeg (aero)mitinga od 200 ljudi na Zelenom Vencu nije omeo u ideji da sačekamo famoznu 706-icu, nego smo rado pohitali ka njima, kao svaka normalna ptica svom jatu...

Razlog je i bio taj, što smo se baš divili optimizmu zaljubljenika plavih visina koji su zbog mase svojih tela i brojnosti dospeli čak do drugog kraja Zelenog Venca, na stanicu 53-jke. Blokirali ljudi saobraćaj, uplašili čak i žute autobuse koji su se nanizali ko biseri na bezbednom rast(r)ojanju. Razlog je bio i taj, jer je ispred nas umetnica upravo improvizovala instalaciju od delova kartonskih kutija. Ajmo bliže, reko, kad potrčim na bus - sjebaću joj tezgu.

Uplašeni autobusi počinju da blinkaju nove brojeve na čelu. 706. Prvi put.
Masa kreće da se gura u se, na se i poda se.
Iza njega, 84 postaje 706. Drugi put.
U je.
Čak 2 autobusa posle pola sata čekanja, eeeej.

Uguravamo svoja telašca u drugi bus. I krećemo!
Unutra, osećaj ekskurzije, iako su neki od nas išli na ekskurzije 50-tih, 60-tih i 70-tih, a neki će tek za desetak godina. Mešano meso, al lepe misli. Idemo da vidimo avione!

Majstor vozač po PS-u staje na svakoj stanici, i leprša krilcima-vratima, samo da nas malo provetri i da pokoja guzica ispadne napolje. Nema mesta ni za lek. Teški smo.
Rezignirani čekači na prolaznim stanicama rezignirano odmahuju rukom.
Mi ih gledamo ko zlatne ribice. Plop.

I tako jedno 3 stanice, do stanice u centru Zemuna, gde nas drugi građanski skup od 200 duša napada. Tj. neki ratoborniji likovi. Žena se dere, ajmo, malo napred. Mi mekećemo, ne možemo više. Na srednja vrata se gura čovek sa dečakom i neki rmpalija. Haos. Psuju oca, prozivaju 'gde sa detetom?!', al on ćuti i gura. I ugura se ova trojka i nekim čudom, srednja vrata se zatvore. Nova trojka stoji ko u osnovnoškolskom herbarijumu, u neprirodnoj pozi, bez boje i vrlo 2D.

Al autobus i dalje stoji. Izgleda da se slična situacija dešava i na prednjim vratima.
Posle nekoliko mučnih minuta, autobus kreće, a 195 ljudi na stanici počinje veselo da aplaudira.

Dobro je da i dalje imamo smisla za humor, komentariše moj sapatnik.
Na sledećoj stanici smo se smejali jer je neidentifikovani dedlji glas zavapio:

Majstore, ne otvaraj! Samo ih mamiš!

Radovali smo se i zaobilaženju autobusa koji je krenuo pre nas, jer ih je 'nasilno ulaženje na vrata' sačekalo na stanici kod Galenike, pa je i policija intervenisala.

Onda smo par kilometara štucali po par metara napred.

Na nekoj sledećoj stanici nismo ispoljavali emocije, jer smo stajali. I tako neko vreme.

Posle sat i 15 minuta konzerviranja, na putu prema Batajnici, vrata autobusa su se otvorila, a mi smo poskočili napolje u neizvesnost. Ceo autobus, ko oslobođeni robovi sa jedrenjaka, potrčao. Preskaču se jarkovi pored puta, dodaju se deca, vezuju se duksevi oko struka.

Prošli smo, peške, udova naprasno popunjenih uzvrelom krvlju, omamljeni kiseonikom, mirisom rane jeseni i snagom poluzubatog sunca,
pored znaka sa imenom mesta u čijoj vojnoj bazi se dešava aeromiting, pored kilometarske kolone zaustavljenih automobila.

Posle par sto metara, do naših sluhova je dopro odlomak razgovora jednog stuck vozača i jednog pešadinca.

- Pa, jedno 8 kilometara...

1 comment:

Anonymous said...

врло занимљиво, хвала